16

* * *

Jedino što se nikad ne mijenja
to je ljubav.
Sve se može preobratiti
isplanirati, modernizovati
osim nje.
Ona je uvijek samo titraj u srcu
koji ne zna ni za šta
osim za vapaj: "Volim te!"
To zaljubljena duša traži drugu
da joj se preda.
Ništa više ne postoji osim toga.
Ni u 21. vijeku, ni u 31.
i hvala Bogu što će uvijek tako biti.

15

* * *

Dok mačka pored mene prede
ja delim more ljubavi oko sebe
darujem je i ona se vraća.
Po neki udarac primim
kao božiju opomenu
a njegove milosti udišem
nisam još išla na ono sveto mjesto
da svijeću palim
za život ljubavi, a ne smrti.
Danas ću, danas ću tebi Bože
čitati molitvu i zahvaljivati
na ovom prekrasnom daru
što mi ga dade
na zalasku sunca.

14

* * *

Nisam ni znala da sam živa
dok me ti nisi zaustavio
ožiuvio si me
zapalio plamen
ja sada gorim u paklu.
To bi trebalo da bude sreća povratka
a ne ljubavna bol?
Da li je to uopšte ljubav?
Možda samo potvrda da postojim?
Ti, doktore daješ dijagnize
dao si je, ali hoćeš li pacijenta
ostaviti na pola puta
ili ćeš kontrolisati njegovo
bolovanje ili ozdravljenje?
Stisak ruke tražim
prijatelja u samoći trebam.
Ništa više.
Zašto si se uplašio?
Jaka sam kad je najteže.
Rijetko plačem.
Evo, ovih dana suze su potekle
oslabila sam
ali iz pepela feniks se digao
diću se i ja još jednom
pa možda i više puta.
Ne optužujem te ni za što.
Otkud si ti znao ko sam ja
i kakva sam i šta će biti.
Sve je u životu neizvjesno.
Uostalom ako je to ljubav
zar to nije predivna sreća
pa i ako boli
desila se, desila se ljubav.
Poslije tolikih praznih godina
desila mi se ljubav
kakva takva, ali ljubav.
Živa sam!

13

* * *

Potpuna samoća
ležim sama u praznoj kući
i vidim kako mi dani i noći izmiču
kako su neponovljivi.
Prizivala sam je i dobila.
Sada bih pozive uputila
na sve strane svijeta...
Sada poeziju čitam svakom djetetu
otvaram dušu svakom prolazniku.
O, očekivana samoćo
kako si i slatka i gorka
kako tražiš i svoje opravdanje i svoju potvrdu
ali i ispunjenje.
Otvaram konkurs za popunu
praznih mjesta u mom srcu.

12

* * *

Neću više da pišem stihove
jer oni su me doveli do bola
ili je bol doveo do njih?
Ako nema sretnih stihova
ostavljam ih nekom drugom.
Ja nemam snage da plačno pjevam
i mlađi su taj teret teško nosili.
Doviđenja, ljubavi
zbogom, ljubavna poezijo
rastaću se s bolom od bola
da se spasim ako je moguće.
Ovo je moja posljednja pjesma.
Ako je opet napišem
odričem se: nije moja
to neko drugi piše u meni
to neko drugi o glavi mi radi
to neću biti ja.
Kad neko drugi za te piše pjesme
na kraju se stavi znak opasnosti!

11

* * *

Suze, suze, suze
kapljite i operite sve što je prljavo
u meni i oko mene.
Niko vas više ne može zaustaviti.
Bolje da sada plačem nego poslije.
Neću više nikada tražiti ruku
(ništa drugo nisam htjela)
jer boli opomena.
Suze, suze, suze
lijte niz moje obraze
sazrele ste odavno
i eto vam slobode...
Sama sam u sobi
u kući
u Meljinama
u Crnoj Gori
u Jugoslaviji
na svijetu...
Plačem blagotvornim zrelim plačem
žedna duša ga je odavno čekala.
O, hoće li biti lakše poslije?
Nikada više ne smijem se okrenuti
i nasmiješiti sreći.
O, Bože zašto si mi poslao anđela
ako me ne smije voljeti ni čuvati?
Suze, suze, suze...
kako ste slatke
klizite i operite sve prljavo
u meni i oko mene.

10

* * *

Sudbina je htjela
da te zovem, pa ti zoveš
jer bi telefon naveče uzalud zvonio.
Tvoj glas je sada bio čist
ali suviše ozbiljan i trezven.
Jao, zašto si započeo ovu igru
u morskom pijanstvu
a ja isplela ljubavnu mrežu
od snoviđenja i svojih želja.
Ti se nisi nudio, ni iskušavao svjesno
samo si se igrao u morskom pejsažu
ja sam se zaljubila u tvoj glas
u tvoje riječi, tvoje biće.
Niko mi nije kriv
nisam ni sama kriva.
Šta sada?
Ti se sada bojiš naših rana
i rado bi to izbjegao
ipak kao džentlemen pružaš ruku
zato si takav kakav si
i zato si moje srce osvojio.
O, junače moj, gotovo je sada
kasno je za povlačenje, trežnjenje
nisi ni slutio kakvu si ženu zaustavio
šta si joj učinio.
Možeš je učiniti i sretnom i nesretnom
u isto vrijeme.
Ali više ne možeš poništiti sve.
Eto, šta se sve desi
kad nam ukrsti puteve i sudbine
onaj tvoj inženjer odozgo.

9

* * *

Nikad se ovako nisam
otimala sama sebi
ali bezuspješno.
Godine, godine...
zrelost ili ludilo
nemam vremena za kajanje.
Sve znam, a ništa ne znam
stala sam na ludi kamen
opijena što sam živa
idem sve dalje...
Nadam se u ove godine
da će pomoći kad sve prođe.
Već mislim na kraj
a ništa nije ni počelo.
Toliko neiskustva
u obilju načitanog i pregaženog
Zar sam ostarila ovako nevina
zar sam toliko čekala na slatki nar?
Pitam se stalno
a odgovori nisu važni.
Ovo što lebdi u meni
jače je od mene i biće što će biti.

8

* * *

Zar je taj novac prokleti
mjerilo ljubavi, mjerilo slobode
može li se grlom u jagode
može li se živjeti od čiste ljubavi
crnog hljeba i bistre vode?
Zar slobodu ne gubimo njime
zar je nemamo bez njega?
U tom krugu koja je početna
a koja krajnja tačka?
Umirati, umirati je jedino slobodno
ali i to košta.
O, prokleti novče
ostavi na miru ljude
što mrze sve kupljeno
što daju i uzimaju od srca.
Ipak, daleki su putevi, visoki mostovi, duboki tuneli
gdje se srcem u mašti ne može stići.
Zato je on Božija kazna
granica koja prijeti.
Možda je više potreban da opomenje
nego da se troši?

7

* * *

Dugi dan
u čekanju punom strepnje...
Šta očekujem?
I ništa i sve!
Na sve sam spremna.
Čega se bojim?
Sebe. Samo sebe.
Hoću da prodam ostatak života
za trenutke radosti.
To neki stalno čine.
Ja evo, i sada ne znam hoću li se usuditi?
Hoće li me instikt voditi, a ne razum?
Ljubavi, pobijedi razum
dosta je njegove vladavine!
Dugi dane
smišljaj riječi
i slatke i opore
zagonetne i magične.
I daj se i ne daj se.
Pitaj i njega za rane.
Ne zaboravi na njegovu dušu.
Uzajamnost je recept.
Dugi dane
daj mi uputstva
za trenutak koji sam imenovala
ja sam bacila kartu
on je na potezu.